Naša glazbena scena je u neredu

Tomislav Fačini, gotovo pa četrdesetogodišnjak, umjetnik je, uvjetno rečeno, novoga naraštaja pa stoga i zanimljiv za razgovor kojim u Vijencu nastojimo bolje upoznati sudionike hrvatskoga glazbenog života.

Ne sjećam se da sam za sugovornika u jednoj osobi imao i dirigenta i pjevača sastava kojim dirigira i umjetnički ga vodi te skladatelja. Ako me sjećanje ne vara, prije studija dirigiranja svirali ste glasovir pa ste mogli biti i student klavira?

Tako je, i baš je klavir bio medij koji me ozbiljno privukao glazbi. Da bi čovjek bio iskonski usmjeren umjetnosti, mora postojati neki opipljiv, konkretan povod. A instrument, to je nešto posve konkretno! No klavir mi ipak nije ostao trajnim uporištem. Bilo zbog straha od vježbanja ljestvica, bilo zbog svijesti o brojnim pijanistima, bilo zbog razvijanja svijesti o mogućnostima zvuka i izraza koje pruža orkestar ili zbor, zagrizao sam za dirigiranje. Ali iskustvo procesa razvoja izvedbe od nota do tumačenja ostalo je temelj za bilo koji dalji oblik muziciranja.

Po toj višestranosti, jedinstveni ste glazbeni umjetnik. Je li tomu pridonijela i glazbenička tradicija obitelji iz koje ste potekli?

Ne mogu vam to potvrditi, ali činjenica je da mi je djed, Josip Vrhovski, bio upravo takav glazbenik, samo još raznovrsnijih orijentacija. Bio je skladatelj, sam je sebe naučio raznim instrumentima, bio je pionir gitare i harmonike u nas, bavio se pedagogijom i obavljao još niz upravljačkih funkcija vezanih uz škole i kazališta. Također, moja je majka profesorica klavira, pa i moja djeca sviraju. Iz iskustva predavača na Akademiji, vrlo je velik broj prezimena studenata koje dobro poznajemo iz prethodnih naraštaja.

Je li ta višestranost prednost, omogućuje li vam vaš interes i odanost glazbi da u svim djelatnostima postignete najviše što želite i možete? Ili je to odveć naporno?

Odveć naporno nije. Kad ste rekli odanost, zapažam da se pravi plodovi beru ondje gdje čovjek ulaže cijeloga sebe. Da bi se tako nešto postiglo na mnogo polja, problem je vremena, odluke što žrtvovati, a najgore je što se umnaža i potreba za vremenom i energijom oko prezentacije rada, rekli bismo promocijom, odnosno karijerom – ne taštine radi, nego da bi si čovjek uopće omogućio prostor za djelovanje.

Počnimo od dirigiranja i pjevanja. Datira li ono od vremena rada s Oratorijskim zborom Sv. Marka?

Upravo tako. Taj sam posao preuzeo kao korisnu praksu tijekom studija, ne sluteći da će obilježiti znatan dio mog profesionalnog života. Od amaterskog zbora oprostio sam se u smislu vođenja ansambla već davno, i prenio oduševljenje za vokalnu glazbu, za izraz vremena i stila epoha u kojima je bila dominantna, cjelovitost duhovne i intelektualne klime koju je stvorila, i prenio to na područje profesionalizma. Moj je put, na tom polju, zapravo, prikaz djelovanja i koristi amaterske kulture u razvoju umjetnosti i profesionalizma u malom.

Uočio sam vaše višestruke sklonosti pri sudjelovanju u HTV-spektaklima Do posljednjeg zbora. I doživio i vaše veselje i radost. Što vas u tome zabavlja?

U taj sam projekt krenuo sa zebnjom, jer je moj kontakt s medijem televizije bio ravan nuli. Nisam se vidio ni u programu, ni s većinom repertoara koji se u toj emisiji radio: no bila je to prilika da se zborska glazba, i dijelom klasika, dovede u termin subote navečer, što se inače događa samo na kakav dan žalosti. Ono što sam ubrzo otkrio jest da to što se kulturni sadržaji ne pojavljuju u prime time terminima jasno leži u osnovi zaglupljivanja koje se lažno naziva masovnom kulturom, ali i hermetičnosti naših umjetničko-kulturnih branši, u smislu prezentacije, no često i kvalitete sadržaja koji bi trebali komunicirati s publikom. Naravno, ludička komponenta TV-spektakla i mogućnost da aranžmanima za potrebe emisije oživim neke od svojih mladenačkih glazbenih ljubavi iz drugih žanrova osobito su me razveselile. Povrh svega, ta mi je emisija pružila uvid u dotad neslućene razine profesionalnosti u organizaciji rada, koja se u nas rijetko viđa. I nije samo stvar u budžetu emisije, nego vrlo iscrpnu i temeljitu radu i posvećenosti.

Kao docent dirigiranja na Muzičkoj akademiji u prvom ste redu dirigent. Možemo li smatrati da ste čelnik dirigentskoga naraštaja novog tipa?

Kod nas nema ansambala novoga tipa, pa stoga ni dirigenata. Dapače, tek sad kusamo plodove rasapa nedjelotvornoga sustava koji nije zamijenilo ništa bolje, barem ne u provedbenom smislu. Također, mnoge su velike figure u nas iščezle, a osobe znatno manjega formata zaposjedaju njihove položaje. Jasno, upitno je, odnosno nama neprovjerivo iz prve ruke, koliko su minule staroste uistinu bile velike, a koliko su ispunjavale datu im ulogu. Kod glazbe, međutim, nema prijevare – bismo li rekli da danas ima mnogo dirigenata koji dolaze iz drugih fahova, koji ne grade karizmu na veličini i mitskoj nedodirljivosti, nego su proizašli iz demosa, i lučonoše su upravo opće prosvjećenosti glazbenika? Ali upravo su ponajveći dirigenti i prije sto godina proizašli iz redova raznih instrumentalista, a paleta velikana proizvod je daška u povijesti glazbe.

Problem na koji mi nailazimo nestaloženost je našega društva, pa i glazbene scene: osobe bez pokrića žele biti vođe, ansambli bez svijesti o odnosima svoje kvalitete, traženosti i postojanosti žele sobom rukovoditi, financiranje se odvija unutar sustava koji jamči sve osim kriterija, a jedan nered pogoduje drugom. No nije problem u sustavu, koliko u nama koji ga provodimo. Kao i obično, održat će nas pojedinci.

Umjetnički ste voditelj Antiphonusa, koji je nakon pet godina djelovanja prošle sezone zablistao punim sjajem. U Antiphonusu pjevate i basovsku dionicu?

Tako je. Nije to idealno jer nisam bas nego bariton, no posebnost Antiphonusa jest komorni pristup. Svaki dobar ansambl počiva na međusobnom osluškivanju, i s pozicije jednog od pjevača lakše razumijem probleme i izravno usmjeravam tok glazbene misli. Osim toga, daleko je ljepše sudjelovati u glazbi i izravno, fizički.

Antihonus afirmira ranu glazbu. Što vas je tomu usmjerilo?

Sastav i broj članova ansambla sugerira repertoarnu usmjerenost. Osim toga, razdoblje dominacije vokalne glazbe jest upravo do sredine baroka, pa je to logično i težište našega repertoara. Usto, posvećujemo se i suvremenoj glazbi; što god o njoj mislili, dužnost nam je posvetiti joj se donekle, jer je ona živac kojim pulsira naše povijesno vrijeme i nešto sa čime se moramo suočiti.

Što Antiphonus neposredno očekuje?

Antiphonus je, kao i svaki mali ansambl, osjetljivo tijelo. Imamo sreće što smo prilično stabilan sastav, kad je riječ o članstvu, a još više što je to zbroj stvarno posebnih osoba. To su pjevači sposobni istovremeno baviti se najrazličitijim stilovima, solističkim i muziciranjem u ansamblu, zaokruženi glazbenici i osobe koje, bez obzira na dob, rade na sebi. Trenutno je dvoje pjevača iz ansambla upisalo studij glazbe u inozemstvu; dvojica baritona sjajno su se plasirali na međunaradnom natjecanju, tri se pjevačice bave suvremenom glazbom na za naše uvjete najvišoj mogućoj razini. Antiphonus, nakon prošlogodišnje sezone Triade u MUO-u, koja je bila, čini mi se, iznimno lijepo prihvaćena, kreće i ove godine s drugom sezonom, tematski proširenom, Madrigal u MUO-u, ali otvara u suradnji s KDZ-om i ciklus sakralne glazbe Trinitas u Sv. Katarini. Čeka nas vrlo ispunjena i napeta godina, i nadamo se da će nas publika pratiti kao i dosad!

Za nekoliko dana Antiphonus pjeva na Korčulanskom baroknom festivalu?

Da, i time završavamo sezonu 2013/14, obilježenu Monteverdijevim madrigalima. Izvedbom na kraju slovenske turneje, u Brežicama, ponukali smo Slovenski radio da nas angažira za snimanje madrigala u odabranim prostorima u Sloveniji.

Znajući za nedostajanje dirigenata očekivao sam vas u Dubrovniku mnogo prije no što ste se sad prihvatili poslova privremenoga, honorarnog šefa dirigenta?

To je bilo naoko sasvim slučajno. I sada je u velikoj mjeri provizorno, no čini se da postoji jasna volja da se napravi nekoliko odlučnih koraka u smislu oblikovanja profila orkestra. Nadam se da će se to i zbiti, veselilo bi me biti dijelom pozitivnoga pomaka jednog ansambla, koji jako mnogo radi – dapače privređuje, što je u nas velika iznimka – no u toj množini posla možda nema prepoznatljive konture koje bi javnosti učinile očiglednim njegov rad i značaj. Orkestru treba popuna – bilo bi sjajno kad bi to bili mladi, domaći ljudi – te prepoznavanje na nacionalnoj sceni. Naši ansambli tako malo gostuju da publika zapravo nema izravan uvid u stanje ansambala na državnoj razini. Hoće li moja suradnja s dubrovačkim orkestrom prijeći iz ad hoc dogovora u dugotrajniju suradnju, pokazat će sljedeći mjeseci.

Na ljetošnjim Osorskim glazbenim večerima praizvedena je vaša skladba Die Osorreise, BMW 2014. Što znači ta kratica?

Riječ je, kao uostalom i u cijeloj skladbi, o šali – BMW je česta fahovskoetimološka inačica BWV, kratice za popis Bachovih djela, kojih ima više od tisuću, premda ne i dvije tisuće. Kako glazba stilski imitira Bacha i barem jednog mu sina u vanjskim stavcima, unutarnji su rezervirani za talijanski i francuski barok, a povezana je i s vožnjom, Osorsko putovanje, vožnja BMW-om 2014. godine, ta je kratica sletjela na partituru po dvostrukoj analogiji.

Za Die Osorreise BMW 2014 rekli ste da je „stilska kopija, odnosno bastard suite i simfonije u galantnom stilu“. Želim čuti još nešto o tome djelu.

Sama zamisao narudžbe praizvedbe za ansambl koji se bavi samo barokom lakmus je kojim detektiramo stanje naše kulture. Koliko god skladba bila na tragu krivotvorine, toliko je i legitimna, s obzirom da smo uspjeli proizvesti kulturu koja se po potražnji radije osvrće unatrag nego da se suoči s gorkom izvjesnošću kreativne sadašnjice, kamoli budućnosti.

Nije sad prostor za lamentacije o našoj kreativnoj zbilji i otuđenju od projekcija naše mašte, umjetničkog angažmana i slično, ali činjenica jest da bi na ovakvu skladbu s mnogo strana zavrtjeli glavama s neodobravanjem, premda tomu nema mjesta; kao i mnogočemu, zdravije je nasmijati se. Mislim da je uostalom Die Osorreise u tome uspjela. Našalio sam se s prijateljima: Dobio sam jednak aplauz kao Vivaldi!